Karlo Čović Marić

Pozdrav! Reci nam nešto ukratko o sebi.

Zovem se Karlo Čović Marić i dolazim iz Rijeke. Studiram Poslovnu ekonomiju na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, smjer Poduzetništvo. Osoba sam koja svakodnevno radi na svojoj osobnoj autovalorizaciji te pridonošenju društvenog napretka. Trudim se iz svakog dana izvući ono najbolje što mi on pruža i naučiti životne pouke za budućnost.

Kako si se odlučio na studij na Ekonomskom fakultetu u Rijeci?

Prilikom upisa na fakultet nisam dvoumio koji ću upisati. Moj prvi izbor bio je Ekonomski fakultet u Rijeci. Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja u talijanskoj školi u Rijeci, gdje sam bio učenik ekonomskog smjera, trudio sam se shvatiti važnost  ekonomskog znanja u našem društvu. Smatram kako je u današnjim vremenima ključno posjedovati širi spektar ekonomskih znanja te ih i dobro razumjeti.

Osim studiranja, treniraš atletiku. Kako i zašto si se odlučio baš za ovaj sport?

Da, treniram atletiku. Točnije atletske bacačke discipline - bacanje diska, kladiva i kugle. U toj predivnoj, mogu slobodno reći obiteljskoj priči, u kojoj sudjelujemo moj brat Sandro i ja kao atletičari, otac nam je trener, Mladen Marić, koji je i ujedno bio dugogodišnji trener naše najtrofejnije paraolimpijke Milke Milinković.  Svakako moram napomenuti da važnu ulogu u cijeloj toj priči obavlja naša majka, koja je tajnica Atletskog kluba Viškovo, za koji brat i ja nastupamo. Odlučio sam se za ovaj sport jer sam još od malih nogu bio prisutan na Milkinim treninzima u Kraljevici. Zajedno s mojim bratom pomagao sam Milki u vraćanju njezinih sprava nakon izbačenih hitaca.

To mi je razdoblje obilježilo jedan dio života te me potaknulo na dodatan rad i zalaganje. Milka je bila sjajan primjer kako su volja, upornost i želja nešto neprocjenjivo. Cjelokupni trud doveo me je do sadašnjih rezultat. Juniorski sam međunarodni viceprvak u bacanju diska i kugle. Tu su naravno i sjajni nastupi na državnim prvenstvima, gdje sam postao brončani mlađi senior u bacanju kladiva te osvajač srebrne medalje u bacanju diska. Iz dana u dan nastojim dodatno poboljšati svoje rezultate.

Čemu te sport naučio?

Sport me naučio da poštujem svakog protivnika, bio on u bacačkom borilištu ili u životu. Kako svemu  trebam pristupati s velikom ozbiljnošću bez podcjenjivanja bilo koga tko mi stoji sa suprotne strane. Shvatio sam kako u životu ništa nije vrijedno započeti, ako u tome čvrsto ne odlučimo želimo li otići do kraja i ostvariti zacrtani cilj.  Život možemo predočiti kao klavir, bijele tipke predstavljaju dobru stranu života, a one crne lošu. Da bi „pjesma" uspjela ne možemo koristiti samo bijele, potrebne su i one crne jer upravo te lošije stvari možemo pretvoriti u naše najveće prednosti i našu snagu.

Pored sporta, aktivan sam član plesačke grupe Tango Young Rijeka, gdje učimo, mogu slobodno reći životnu priču, potkrijepljenu Argentinskim tangom. Plesni parket je jedno od dražih mjesta na kojem volim i želim provoditi svoje vrijeme.

Dobitnik si Dekanove nagrade za sport u ak. godini 2019./2020. Što za tebe znači ta nagrada?

Kao prvo htio bih se zahvaliti cijelom Fakultetskom vijeću na ukazanom povjerenju te na dodjeli ove nagrade. Za mene to znači puno, ali nisam ovdje samo ja u pitanju. Ta nagrada je potvrda i našeg obiteljskog svakodnevnog truda i odricanja. Čast mi je da to mogu podijeliti sa svojom obitelji koja mi je velika podrška i snažan „vjetar u leđa" u borbi sa svakodnevnicom.

Tko je tvoj najveći uzor?

Možda u ovom pitanju od mene očekujete, neko veliko atletsko ili sportsko ime, no u mom slučaju moj najveći uzor je moj mlađi brat Sandro Čović Marić. Da, ponosan sam na svojeg brata koji je trostruki juniorski prvak Hrvatske u bacanju diska, kladiva i kugle te dvostruki mlađeseniorski državni prvak u bacanju diska i kugle. On me svakodnevno potiče na još veći i intenzivniji rad koji ja objeručke prihvaćam. Sandro mi daje taj dodatni „input" i motivaciju za bavljenjem tim sportom te će stoga uvijek i svugdje on za mene biti najveći uzor!

Kako organiziraš vrijeme da stigneš sve? Kako izgleda jedan tvoj dan?

Organiziranje vlastitog vremena ne svodi se na organizaciju nego na prioritete. Morate razabrati što vam je u tom trenutku bitnije. Imam dosta posla kroz tjedan u kojem nastojim uklopiti sve privatne i poslovne stvari. Jedan sam od radijskih voditelja na Radio Roži, točnije emisije Mrtvi kanal za sve ljubitelje Metal glazbe. Aktivan sam član i zajednice Talijana u Rijeci. Svaki dan mi započinje buđenjem oko 6h. Tada lagano planiram i stvaram raspored za dan koji mi slijedi. U svakom danu me očekuju novi izazovi i nove životne lekcije koje trebam savladati. Neki put ne ide sve po planu kako bi možda ja htio, ali nastojim se svim promjenama prilagoditi. Nikada ne zapostavljam svoje najbliže prijatelje i za njih uvijek nastojim odvojiti svoje vrijeme. Nisam čovjek koji voli „virtualna prijateljstva", već ona osobna i „u živo". Moram spomenuti i svoju braću sa Sušaka, pripadnike navijačke skupine nogometnog kluba Orijent, koje sam ponosni član. Već jako dugo i s njima volim provoditi moje slobodno vrijeme u hramu nogometa na Krimejskoj ljepotici.

Tvoji planovi za naredni period?

Moji planovi za naredni period su zasigurno postizanje još boljih uspjeha na natjecanjima, rušenje osobnih rekorda, te zadržati dobar zdravstveni status kakav sam imao do sada. Smatram da je zdravlje na prvom mjestu, a onda tek sve drugo. Jer ništa i nitko na ovom svijetu nije vrijedno našeg zdravlja.

Poruka tvojim kolegama na Fakultetu.

Ovim putem htio bih im poručiti da slijede svoje snove, ma kakvi god oni bili. Volio bih da zapamte jednu stvar - sve što se dogodi u životu, dobro ili loše, sve se može ispraviti jer mi smo ti koji pišemo sljedeće životno poglavlje. Završit ću sa citatom velikog Paula Coelha: „Oni koji vjeruju da je opasno upustiti se u pustolovine, neka se prepuste rutini, ona ubija znatno brže".

Veljača, 2021.