Nina Višković
Bok, Nina! Za početak, molim te da nam se predstaviš u nekoliko rečenica.
Za sebe mogu reći da sam jaaako razigrana. Ne volim obično, a kreativnost je jedini način na koji se mogu i želim izražavati. Bez obzira na to, smatram se odgovornom i pedantnom u onome što radim. Zaljubljive sam prirode - kada se zaljubim u zadatak, teško skrećem misli s njega dok ne bude ispunjen kako sam zamislila. I malo više od toga.
Obožavam sport, pomicanje granica, organizaciju, disciplinu i nova iskustva. Posebno me ispunjavaju dugi razgovori. Za sebe volim reći da sam introvert s odlično razvijenim socijalnim vještinama pa tako svoje baterije punim isključivo u prirodi 'na samo'.
Studentica si pete godine smjera Poduzetništvo. Kako bi opisala svoje iskustvo studiranja na Ekonomskom fakultetu u Rijeci?
Budući da sam završila tehničku školu (smjer arhitektonski tehničar), a u sportu sam bila 13 godina, izbor ekonomskog fakulteta potpuno je neočekivan.
Kako i zašto ekonomija? Još sam u osnovnoj školi razvila želju za što većom neovisnosti o roditeljima. Tada sam sama započela organizirati vlastiti novac kojim upravljam - zapisivala sam gdje, kada i koliko trošim. Razmišljala sam i kako uopće doći do njega. S obzirom na to da se nikada nisam dotakla ekonomije, upisala sam opći smjer na Ekonomskom fakultetu u Rijeci kako bih na preddiplomskom uspjela identificirati područje u kojem se pronalazim. Nakon ovolikih godina na EFRI-ju, mogu reći samo : 'Da nisam ovaj, ne znam koji bih drugi fakultet upisala, a toliko uživala.'
Došla sam do onog što sam tražila. Otkrila sam da su projekti koje sam učila kreirati u srednjoj školi stvarno ono što me zanima, ali u malo drugačijem formatu. Pronašla sam se u poduzetništvu, a diplomski smjer Poduzetništvo je ono što je upotpunilo sve što mi je nedostajalo s preddiplomskog studija.
S obzirom na to da uskoro završavaš studij, kakvi su tvoji planovi za budućnost? U kojem području bi dalje voljela graditi svoju karijeru?
Na ovo pitanje najčešće odgovaram vrlo jednostavno: ''Onaj tko studira stomatologiju, pretpostavlja se da će biti stomatolog. Ja studiram poduzetništvo jer je moj cilj biti poduzetnik.''
Vrlo se često kaže kako se uspješni poduzetnici ne stvaraju nego rađaju. Smatram da je to točno, ali talent ne garantira uspjeh. Potrebno je na njemu raditi. Posebno je bitno oprezno birati izvore znanja i načine razvoja vještina. Odabirom EFRI-ja kao dominantne institucije koja me oblikuje, smatram da sam napravila ispravan odabir po pitanju budućnosti svoje karijere. Najviše sam naučila na izvannastavnim aktivnostima, praktičnim radovima i u razgovorima s profesorima. Neizmjerno sam zahvalna Fakultetu na svim prilikama koje sam itekako zgrabila i pozitivno iskoristila.
Tijekom svog studiranja, aktivno si sudjelovala na različitim natjecanjima gdje si predstavila svoje poduzetničke ideje, a osvojila si i prvo mjesto na Studentskom poduzetničkom inkubatoru TORPEDO. Možeš li nam reći kakvi su tvoji dojmovi o cjelokupnom projektu, a i slobodno nam predstavi svoj projekt „Tracheraj i ostalo"?
Što se tiče samog projekta, točno je – osvojila sam prvo mjesto. U toj sam priči zapravo pobijedila sebe jer nisam došla s ciljem da se natječem s konkurencijom. Po prvi put sam krenula otvoreno pričati o ideji koju sam čuvala za sebe jer sam mislila da mogu i moram sve sama. U slučaju da žiri nije odabrao moju ideju kao najbolju, svejedno bih se smatrala pobjednicom jer sam upoznala mnogo divnih ljudi. Tijekom cijelog natjecanja, svi smo si bili, a i ostali motivacija i inspiracija. Naučila sam se ne odustati, biti dosljedna, vrijedno raditi čak i na onome što mislim da se podrazumijeva i da je nepotrebno. Najviše sam ponosna na vrijeme koje sam uložila u projekt. Poklonila sam sebi sate, dane, noći, suze 'NE MOGU VIŠE', suze radosnice, šetnje, zapisivanja, kombiniranja, čitanja, momenata 'briši sve', preispitivanja sebe, ali i svoje okoline. Sve su to prošli i ostali timovi koji su od 50 prijava ostali vjerni svojim idejama do zadnjeg dana projekta te upravo zbog toga svih nas smatram pobjednicima.
Ponovo se mogu zahvaliti EFRI-ju na ovom divnom iskustvu zbog kojeg je moje studiranje poprimilo širi smisao.
Razvoj spomenute ideje je samo početak pa ga još uvijek ne bih predstavljala. Mogu samo reći da sam neopisivo uzbuđena oko svega što tek slijedi.
Uz obaveze na Fakultetu, redovno sudjeluješ na raznim seminarima, edukacijama, konferencijama te studentskim natjecanjima, a nedavno si sudjelovala i na kastafskom Hackathonu, zajedno s Tessom Kapetanović. Možeš li nam reći nešto više o cjelokupnom iskustvu?
Točno. Još na prvoj godini sam obećala kako cilj mojeg studiranja neće biti diploma već sve ono što ću prikupiti za vrijeme studija, ali i kakva ću osoba postati. Na diplomu gledam samo kao potvrdu da sam položila kolegije koje sam slušala.
Jedno od takvih aktivnosti je bilo natjecanje u organizaciji Poduzetničkog inkubatora Kaspi. Moja kolegica Tessa Kapetanović i ja smo na Drugom kastafskom Hackathonu razradile temu ”Pametna i zelena rješenja za Kastav”. Zadatak je bio da svojim konceptom doprinesemo jednom od ciljeva, a izabrale smo digitalizaciju i gejmifikaciju kulturne baštine. Nastupile smo s idejom 'Let's meet Kastav' i osvojile prvo mjesto. Ponovno ću reći da je prvo mjesto samo ocjena koju je donio žiri, a pobjednici su svih pet timova koji su marljivo radili i uspješno predstavili svoju ideju.
Ono što je posebno obilježilo ovo natjecanje je timski rad. Naučila sam birati ljude s kojima i kako želim raditi. Imam sreće da sam upoznala Tessu čim je krenula studirati na EFRI-ju. Odmah smo 'kliknule' i znala sam da naše prijateljstvo neće stati samo na druženju u slobodno vrijeme. Jedna je od onih koji žele, ali i daju puno. Osim toga, suradnja s ostalim timovima u poduzetničkom inkubatoru još nas je više povezala i potvrdila koliko možemo kada funkcioniramo u timu.
Isto kao za Tracheraj, mogu reći kako je ovo sve samo početak. Možda će nešto poprimiti drugačiji format, ali ono dominantno ostaje, a Tessa i ja ćemo svakako zajedno graditi još mnogo projekata zajedno.
Fakultetske obaveze uz tvoj redoviti angažman na događanjima, edukacijama i projektima zasigurno iziskuje mnogo vremena. Kako izgleda tvoj „tipični dan" i kako uspijevaš uskladiti svoje tvoje obaveze?
Obaveze držim pod kontrolom tako da konstantno i detaljno organiziram vrijeme. Ovo se možda može činiti strogo i robotski, ali nije. Budući da sam u sportu od treće godine, vrlo sam rano naučila da je raspored ono što mi zapravo donosi slobodu. Postavljanje prioriteta na ispravno mjesto, smatram ključnim za postizanje željenog stupnja rezilijentnosti.
Postoji li nagrada ili priznanje kojim se najviše ponosiš? Ako da, koje?
Nagrada… To su moji roditelji. Nagrađena sam predivnim ljudima koji su mi dozvolili da se razvijam upravo u onom smjeru kojem želim. Oni su moja najveća nagrada jer sam zbog njih naučila da kada je prisutna iskrenost mogu sve. To sam primijenila u svakom životnom smislu – prema sebi, poslu, prijateljima, sportu. Drugo je upornost. Koliko sam se god ljutila i ne shvaćala njihove razloge, danas mogu reći da sam neopisivo uporna upravo zbog njih. Isto tako, uvijek su mi dopuštali da radim što god želim, ali morala sam znati da sam ja jedina odgovorna za svoje odluke. Tako sam naučila biti ovisna isključivo o sebi. Ispunjavaju nas i vesele različite stvari. To me također nekada ljutilo, ali prihvaćanjem različitosti i željom da sama ostvarim sve što želim, postala sam svjesna da mi ne treba potvrde okoline. Stvarno ih smatram svojom najvećom nagradom, priznanjem i najvećim ponosom.
Kakvu poruku imaš za svoje sadašnje kolege, a i buduće generacije koje dolaze?
Ovdje ću biti kratka i neću dodatno objašnjavati. Neka svatko protumači na svoj način:
You can have results or excuses. Not both.
-A. Schwarzenegger
