Ivana Petričko

 

Prioritet mi je bio održati visok prosjek ocjena radi stjecanja znanja, ali isto tako i raznih beneficija koje sam time ostvarivala, no shvatila sam da uz siromašan životopis i bogat indeks neću ostvariti sve svoje ciljeve. Već na drugoj godini počela sam se prijavljivati na razne kratkotrajne i dugotrajne studentske razmjene, od Norveške do Grčke... Svakako bih izdvojila četiri najznačajnija postignuća: studentska razmjena na Humboldt sveučilištu u Berlinu, ljetna škola u Košicama u Slovačkoj na temu razvoja lokalnih politika, zatim rad na projektu Lokalokracija pod mentorstvom profesora Drezgića u kojem sam bila voditeljica projekta te demonstratorica profesorice Vitezić, odnosno tadašnjem asistentu Dejanu Miljenoviću. To su razdoblja iz kojih nosim najviše uspomena, koji su me oblikovali i omogućili mi da postanem ovo što danas jesam.

 

Vrlo prirodno, rekla bih. Rado se prisjetim studijskog putovanja koje nam je organizirao docent Cvečić i na kojem smo, između ostalog, posjetili EU institucije u Bruxellesu i Strasbourgu. Tada sam bila na posljednjoj godini diplomskog studija, pod velikim stresom kao i većina mojih vršnjaka radi neizvjesne budućnosti i milijun kombinacija koje su mi se vrtile po glavi. Kada su se svi razišli, zatekla sam se sama ispred ogromne zgrade EU parlamenta i pomislila: Tko ovdje radi? Nema šanse da ću se ja tu zaposliti, ovo je san snova... I spletom okolnosti, za samo dva mjeseca zaposlila sam se u uredu zastupnice Maletić, sada pred točno četiri godine.

 

Kako u svemu, tako je i u poslu početak najteži. U početku sam se susretala s raznim problemima, ali rado bih ostajala u uredu do kasnih noćnih sati i sama dolazila do rješenja. Sada mogu reći da su me ta razdoblja najviše izgradila. Kroz samo par mjeseci dobila sam, za mene tada, vrlo izazovan zadatak, a to je napisati članak za Informativni mjesečnik I'M (mjesečnik našeg ureda kojeg redovito izdajemo i u kojem informiramo javnost o regionalnoj politici te srodnim temama važnim za RH) na temu analize konkurentnosti Hrvatske temeljem rezultata Godišnjeg izvješća konkurentnosti. Od tada redovito pratim i analiziram sva izvješća konkurentnosti.

 

Kod nas je život puno opušteniji, rekla bih. Odnos mladih prema poslu se dosta razlikuje jer kod nas društvo na neki način prisiljava mlade da završavaju fakultete, a s druge strane tržište rada nije spremno dočekati toliko obrazovnih osoba. U Hrvatskoj se često događa da osoba upiše fakultet samo zato što u datom trenutku ne zna što bih sa životom, završi fakultet s prosječnim ocjenama bez izvannastavnih angažmana i očekuje da će posao „pasti s neba" i ne pristaje na bilo kakve ponude. Ovdje, mladu osobu se tijekom studija raznim programima potiče na stjecanje međunarodnog iskustva, stručne prakse, omogućavaju se razna usavršavanja, dok je to kod nas prepušteno individualnoj volji pojedinca. Svakako smatram da je važno studente u najranijoj dobi poticati na kreativno razmišljanje, poslovno pregovaranje, jačanje jezičnih vještina, jer to su vrijednosti koje će svaki poslodavac zahtijevati od svog zaposlenika.

 

Radni dan obično započinje oko 9 sati ujutro i traje dok ne završe sve obveze, često puta i do kasnih sati. U Europskom parlamentu vrijeme vrlo brzo prolazi jer se u isto vrijeme održavaju razne aktivnosti poput sjednica odbora, sastanaka, konferencija, posjeta raznih interesnih skupina...

 

Vrlo je dinamično i izazovno jer svaki dan je različit i svaki dan je nova prilika za naučiti nešto novo. Stres je prisutan kao i u svakom drugom poslu, međutim sve se tolikom brzinom odvija da nemamo vremena brinuti o stresu jer dolazi vrijeme za preuzimanje drugih aktivnosti. Sve to postane dio svakodnevnice. Svi moji kolege asistenti iz hrvatske delegacije su mladi, pametni i ambiciozni ljudi tako da si svi međusobno rado pomažemo ako negdje netko „zapne".

 

Ovdje nam se nudi puno mogućnosti, od seminara na kojima nas uče zakonodavne postupke Europske unije pa sve do tečajeva francuskog, engleskog ili nekog drugog stranog jezika. Upisala sam program specijalizacije na LSE-u tako da mi ne preostaje previše vremena za dodatne edukacije jer mi posao i fakultet oduzimaju dosta vremena. Iz sadašnje perspektive, što misliš kako su ti vannastavne aktivnosti pomogle da se razviješ, u poslovnom smislu? Istaknula bih razvijanje transverzalnih vještina koje danas poslodavci iznimno cijene, a to se odnosi na podizanje razine samopouzdanja, širenje obzora, povećanja društvenih veza te razvijanje komunikacijskih i jezičnih kompetencija.

 

Svakako bih im preporučila da se angažiraju u što više izvannastavnih aktivnosti, počevši od programa Erasmus za kojeg smatram da je odskočna daska za razvoj karijere. Neka ne čekaju da se promjene oko njih događaju, neka sami budu pokretači inicijativa. Neka imaju vjere u sebe, vjere u društvo, neka iskoristite svoje potencijale i potencijale zajednice, angažiraju se i sigurno će dobiti sve ono o čemu su sanjali.